Izložba [THE]ALMACIJA nije samo skup fotografija. To je vizualni dnevnik onih nekoliko sekundi ili minuta u kojima “misli stanu i odvedu nas nekud”. To su trenuci čiste fjake – onog mediteranskog uzvišenog stanja uma u kojem se čovjek regenerira kroz mirovanje. 

Branko ne traži spektakl; on traži elemente djetinjstva koji su ga oblikovali. U ovoj izložbi, on nas vodi na putovanje kroz vrijeme koje počinje davno prije njegovih prvih fotografija. 

Posebno mjesto u izložbi zauzima crno-bijela fotografija Brankove mame iz 60-ih godina. Snimljena kao mlada djevojka, ona sjedi na stijenama uz more, prepuštena čistom užitku s osmijehom koji zrači mirom. Taj prizor „guštanja“ na suncu zapravo je ishodište Brankove fascinacije fjakom – to je dokaz da je taj gen za sporost i ljepotu naslijeđen, utkan u obiteljsku povijest.

Taj se niz nastavlja kroz motive poput stare drvene kante (maštila). Za nekoga je to tek predmet, no za autora je to živi spomenik njegovoj babi koja je u njoj prala robu, ali i simbol generacija žena koje su u njoj “tukle” robu, gotovo da se može osjetiti miris sapuna i iskusiti težina rada koji je autor, kroz svoju fjaku, smirio u mir i sjetu.

Gdje god krene, Branko prepoznaje te fragmente prošlosti – u smokvi koja prkosi buri ili osamljenoj klupi koja čeka nekoga tko se više neće vratiti. Svaka slika je prozor u Dalmaciju koja polako nestaje, ali u njegovoj fjaci ostaje vječna.

Ako fjaka ima svoju himnu, to je bez sumnje pjesma „Pomalo“. Branko nam donosi svjedočanstvo o tom životnom stilu kroz jednu sasvim običnu, a opet simboličnu situaciju. Pijući jutarnju kavu, taj sveti dalmatinski ritual, u novinama mu je zapeo za oko naslov: „Pomalo – odgovor na kaos današnjice“. 

Ta fotografija novina uz šalicu kave postala je manifest ove izložbe. Ona nam poručuje da je spas u jednostavnosti. Baš kao što stihovi Luke Nižetića sugeriraju, Branko nas poziva da odbacimo pritisak „moranja“ i prigrlimo luksuz – imati vremena ni za što. Jer u tom „ništa“ se zapravo krije sve ono bitno.