Kažu da je u eri prebrzog skrolanja nemoguće zadržati nečiji fokus na dulje od nekoliko sekundi. Ipak, kolaži i fotografije Maje Maljković Zelalija (@majaimore) čine upravo to – tjeraju vas da stanete, udahnete i osjetite miris borovine i kreme za sunčanje usred radnog tjedna. Maja uspješno balansira između dinamičnog PR posla u Muzeju grada Trogira, vođenja vlastitog dizajnerskog obrta i umjetnosti, a sada njezina priča i djela stižu i u naš virtualni Muzej fjake.

Kroz njezine reinterpretacije fotografija u formi kolaža, ona nam donosi prijeko potreban komadić ljetnog mira. A mi ti donosimo lajt i topao razgovor s autoricom o njezinim kreativnim ritualima, djetinjstvu okupano solju i umjetnosti koja te tjera da usporiš ritam.

Majo, odrasla si u Trogiru, rođena si u Splitu, dakle, “sol u genima” je kod tebe neupitna stvar. Kakva si zapravo bila kao dijete ljeti? Je li te mama morala tjerati iz mora vani tek kad se prsti smežuraju ili si već tada s obale radije promatrala i upijala detalje?

• Izlazak iz mora nije bio opcija sve dok usne nisu bile modre boje dubokog mora, zubi cvokotali, a prsti bili smežurani da smežuraniji ne mogu biti. 🙂

Koja ti je prva, najintenzivnija asocijacija na ljeto iz djetinjstva? Je li to miris kreme za sunčanje, borovina, zvuk zrikavaca ili nešto skroz specifično?

• Nikad neću zaboraviti kokosasti miris kreme za sunčanje, osjećaja soli na koži koja bi se nakupila u malim kristalićima ugodno štipkajući i stežući, kao i taj magličasti pogled na lebdeće isparavanje vrućine kroz slane oči (jer roni se uvijek otvorenim očima ;)).

Tvoj Instagram profil počinje predivnom rečenicom da si građena od same soli. Znači li to da te se često i zimi, unatoč buri može vidjeti na plaži?

• Kada sam prvi put pročitala rečenicu „I love the peace the sea gives me as if I am made from the salt itself“ toliko me se jako dojmila da je od samih početaka @majaimore instagram priče u opisu profila… Poanta je u miru, zapravo bestežinskom osjećaju koje mi more pruža, bez obzira grli li me ili ga samo gledam. Njegujem more 365 način života – nije važno je li bonaca, maestral, bura, jugo… u svakom slučaju sam tu – ako ne u moru, onda uz njega.

Tvoj profesionalni život u Muzeju grada Trogira je dinamičan, pun je rokova, osmišljavanja projekata i komunikacije. Kad se ugase muzejska svjetla, kad ne vodiš obrt i ne radiš na kolažima… tko je zapravo Maja u slobodno vrijeme? Što te najbrže i najlakše opušta?

• Volim svoj posao, svoj obrt, ispunjavaju me i u njima zaista uživam jednako kao i u slobodnom vremenu. Jednu polovicu godine me najbrže i najlakše opušta skok u more, a drugu šetnja i promatranje svijeta. Kada nisu u društvu i u razgovoru, moje su šetnje – u društvu fotoaparata. Pronalaženje novog pogleda na poznato, uočavanje detalja, nalaženje ljepote u uobičajenom i svakodnevnom za mene je izuzetno opuštajuće. Tijekom cijele godine pak, opuštaju me i vesele „moji“ ljudi i druženje, a volim provesti vrijeme i uz dobru knjigu i limited

Kako izgleda tvoj idealan slobodan dan? Postoji li na njemu ono fiksno, “sveto” mjesto za dugu, sporu dalmatinsku kavu ili si više tip od akcije, lutanja i istraživanja s fotićem u ruci?

• Veliki sam ljubitelj buđenja bez alarma – ako mi dan tako počne, odmah je dobar! Ako pričamo o idealnom, nakon toga slijedi jedna lipa marenda, pa skok u more, pa kavica uz ćakulu, a potom lagano foto lutanje i istraživanje. Zatim još malo mora za osvježenje i bolji apetit, pa lipi ručak, nakon kojeg biram malo fjake, uz ležanje, gledanje fotki i čitanje, pa poslijepodnevni skok u more… na kraju dana biram red druženja i smijeha.

Pokrenula si projekt Trogir Time Travel, što znači da očito voliš kopati po prošlosti i putovati kroz vrijeme. Da stvarno možeš uskočiti u vremenski stroj na samo jedan dan, u koje bi se desetljeće (ili stoljeće) vratila i zašto?

• Obožavam putovati kroz vrijeme, zamišljati i pokušati osjetiti kako je bilo prije… Voljela bih se vratiti u vrijeme kada su strani putnici i fotografi dolazili s prvim fotoaparatima na Jadran, kako bih vidjela kolika je zapravo to atrakcija bila lokalnom stanovništvu. S druge strane, voljela bih se vratiti i u neke bezbrižne ljetne kadrove iz obiteljskih albuma – i one na kojima sam sama zabilježena, kao i one koji su snimljeni puno prije mog rođenja, poput fotografije koja mi je bila inspiracija za ilustraciju „Bačvice“.

Jednom si izjavila da si podvodnu kameru kupila kako bi zapravo spremila “zimnicu” od mora za hladnije dane. Jesi li ikad imala neku smiješnu situaciju dok si hvatala savršen kadar za tu zimnicu? Kakve su bile reakcije kupača?

• Kada podvodno snimam uglavnom izbjegavam kupače, odnosno, stalo mi je do njihove privatnosti ispod morske površine… 😀 Ali sam imala niz zanimljivh situacija sa životinjama. Bilo je uzbudljivo kada sam zaronila na sasvim novoj lokaciji i ugledala jato girica koje bjesomučno plivaju lijevo – desno. Sjećam se da mi je u glavi bilo – „šta se događa… jel morski pas… ma 100 % je tuna… plutaj di jesi… jesan li upalila kameru… snima li ovo…“. Na kraju se ispostavilo da je „predator“ bio – gnjurac kojeg sam na snimci vidjela jedva i to tek kada sam se dobro dobro pomučila. Osim gnjurca, imala sam i blizak susret sa tipičnom morskom životinjom koju očekuješ na plaži – sovom… 😀

Osvojila si prvo mjesto na fotografskom natječaju National Geographica 2021. godine (wow!), što je ogromna stvar. Što ti danas znači to priznanje? Sjetiš li ga se da te podsjeti da si faca kad zapneš u kreativnoj blokadi?

• Naravno da me razveselilo, ali kad zapnem u kreativnom smislu jednostavno živim i čekam da blokada prođe. Nekako mislim da ljudi koji dobiju nagradu često nisu ni svjesni njezine veličine, više je velikom vide oni koji tome svjedoče sa strane… tako je barem kod mene. Lijepo je biti nagrađen, ali jednako stvaram, jednako sam motivirana i entuzijastična i s nagradama i bez njih. Možda će mi jednog dana, u dubokoj starosti, to priznanje biti velika stvar i imati neku dodatnu težinu. Za sada je, iskreno i bez lažne skromnosti, ponajprije lijepa uspomena na putovanje u Portugal koje mi je nagrada donijela, a koje mi je godinama bilo na listi želja.

Tvoj profil @majaimore je za mnoge od nas instant terapija i odmor za mozak na Instagramu. Čije objave tebi služe kao “vizualna fjaka” kad uzmeš mobitel u ruke?

• Hvala, baš mi je drago to pročitati! Moji favoriti za vizualnu fjaku su: @oprrosti, @lucia_canavan, @marendologija, @milemodic, @respiro_mediteraneo, @la_trstika, @luca_gennatiempo, @ana_kutija, @zagrlimore i mnogi drugi

Danas svi patimo od prebrzog skrolanja i manjka fokusa, a tvoji profil ljude doslovno tjera da zastanu ili da uzmu fotić u ruke. Koji ti je najdraži ili najčudniji komentar koji si dobila od svojih pratitelja?

• Poseban je osjećaj kada fotografija pronađe put do „slučajnih fotomodela“, ljudi koji nisu ni znali da su završili u kadru. A još posebnije kada netko meni nepoznat postane nečiji član obitelji kojem upravo ta fotografija uljepša dan. Izmamiti osmijeh nekome koga nikad prije nisi upoznao – to je neopisiva radost, i stvaranja i življenja, i jedna je od najljepših stvari koje mi fotografija donosi.

Kao magistra komunikologije, znaš kako privući pažnju riječima. Što ti je ipak zabavnije: uvući publiku u pisanu ili govornu priču ili pak složiti vizualnu priču u kojoj tekst uopće nije potreban jer slika govori sve?

• Uh, teško pitanje! Recimo to ovako – u radno vrijeme volim kombinaciju riječi i slika, a u slobodno volim pustiti da slika govori sve lijepe riječi svijeta.

Kao komunikologinja, kako bi ti nekom strancu koji nikad nije kročio u Dalmaciju najjednostavnije objasnila što je to zapravo fjaka?