Nakon godina provedenih na binama, u studijima i za DJ pultom, glazbeni producent i instruktor ronjenja Tomislav Franjo Šušak te DJ i suosnivač agencije minusminus Tomislav Bader pronašli su novi kreativni prostor – nekoliko desetaka metara ispod površine mora.
Povodom lansiranja njihovog zajedničkog audio-vizualnog projekta Atmospheres Below u sklopu Muzeja fjake, s autorima smo razgovarali o fizici i metafori morskog tlaka, bijegu od svakodnevnih notifikacija te zvuku koji prati bestežinsko stanje. U nastavku otkrivaju kako se spajaju klupski podiji i podvodna tišina, zašto ronjenje smatraju privilegijom te je li zaron u plavetnilo zapravo potraga za ultimativnom fjakom.
Kako je točno nastao projekt Atmospheres Below? Što je bio onaj prijelomni trenutak u kojem ste shvatili da ronjenje i vaši kreativni svjetovi (glazba, produkcija) moraju postati jedno?
TFŠ: Projekt je nastao nekako potpuno organski iz osobne želje za stvaranjem. Svaki od nas je samostalno odlučio započeti s nekim formatom snimanja pod vodom, a kroz zajedničke razgovore zaključili smo da bez toga ne bi bilo ništa da nije bilo obostranog poguranca. Inače bi kao i većini te snimke ostale u bespućima zaboravljenih hard diskova. Projekt za koji niti jedan od nas samostalno ne bi imao voje niti želje pretvorio se u nešto sto relativno bezbolno provodimo zajednički.
BADER: Atmospheres Below nastao je u trenutku kad smo obojica osjetili da nam treba drugačija vrsta kreativnog izražavanja. Godine provedene na bini ili iza DJ pulta, u klubovima i na festivalima, prirodno su nas dovele do faze u kojoj smo poželjeli stvarati u nekom mirnijem okruženju.
More nam je to dalo, ali glazbu nikada nismo ostavili iza sebe. Zato nam je od početka bilo važno da podmorje ne prikazujemo onako kako se najčešće prikazuje. Većina podvodnih videa koristi istu atmosferičnu piano Kao da je more uvijek mirno, a nije. Ono je istovremeno sirovo, moćno, uzbudljivo, razigrano i nepredvidivo. Ispod površine postoji cijeli spektar emocija i priča, pa vjerujemo da ih može pratiti jednako širok spektar glazbe. Od elektronike do funka, soula ili hip-hopa.
Tomislave, ti dolaziš iz svijeta intenzivne glazbene produkcije i sviranja, a Bader iz oglašavanja i DJ-inga. Što točno iz svojih profesija na kopnu nesvjesno unosite pod vodu? Primjećujete li u plavetnilu oblike, ritmove ili kadrove koje netko drugi uopće ne bi registrirao?
TFŠ: Osobno ne mogu reći da vidim puno poveznica između dviju stvari u tom pogledu. Zamijećujem da sam u ronjenje krenuo upravo iz želje za odvajanjem od stvarnosti i onoga što život na površini nudi. Poveznicu jedino pronalazim u tome što je glazba dva desetljeća mog života obilježila iskonskom potrebom da u njoj sudjelujem. Kao nešto jače od mene što me zove. To vrijedi i za podmorje, možda cak i u izraženijem formatu. Jednostavno sam čitav život podredio tome da maksimalno vremena upravo provodim pod vodom ili morem u nekom formatu radeći nešto, a ponekad i ništa.
BADER: Oko se pod morem s vremenom razvija. Naučiš primjećivati i najmanji pokret, promjenu teksture ili detalj koji bi ti na početku promaknuo. A ako već dolaziš iz kreativne profesije u kojoj svakodnevno promatraš ljude, kompoziciju ili detalje, taj proces možda ide malo brže. Svatko pod vodom traži nešto svoje. Nekoga fasciniraju oblici stijena i konfiguracija lokacije, nekoga olupine, a mene najviše privlače interakcije živog svijeta. Način na koji životinje međusobno komuniciraju bez riječi, kako koriste boje, pokret ili mimikriju za skrivanje, upozorenje ili privlačenje pažnje.
Kako funkcionira vaša dinamika pod vodom? Tko drži “kormilo” priče, a tko lovi atmosferu?
TFŠ: Rekao bih da Bader svakako drži kormilo projekta, da smo zahvaljujući njegovoj viziji ovdje. Makar sam i ja u produkcijskom poslu morao upravljati projektima iz neke perspektive, uvijek sam bio više reaktivan po pitanju takvih poslova, a ne organiziran. Uvijek sam više gledao uhvatiti nekakav nedostižan “vibe” i to me gonilo stvaranju. Isto vrijedi za snimke pod vodom. Puno više mislim sam orijentiran nekakvoj želji da prenesem “osjećaj bivanja pod vodom” nego išta drugo sto nerijetko ispada dosta kaotično. Zato imam Badera da me navodi na pravi put i da se organiziramo bolje!
BADER: Pod vodom zapravo nema puno režije. Gotovo nikada ne ronimo sa scenarijem. Pristupamo dokumentaristički. Promatramo, čekamo i snimamo ono što nam more tog dana odluči pokazati.
Možda upravo zato projekt nosi ime Atmospheres Below. Ono je namjerno dvoznačno. S jedne strane govori o atmosferama koje pronalazimo ispod površine: različitim osjećajima, svjetlu, raspoloženjima… S druge strane, u ronjenju ATM je i mjerna jedinica tlaka. Svakih deset metara dubine povećava se za jednu atmosferu, pa se, primjerice, na 30 metara nalazimo pod četiri atmosfere tlaka. To ime savršeno opisuje ono što pokušavamo raditi- istraživati i prenositi i emocionalne i fizičke “atmosfere” svijeta ispod površine.
Što se u vašim glavama dogodi s pojmom vremena i svakodnevnim mislima onog trenutka kad zaronite? Koje ljudske potrebe s kopna prve nestanu pod vodom? Opere li vas ikad potreba da provjerite notifikacije dok ste pod vodom?
TFŠ: Ronjenje kao disciplina zahtijeva nekakvu vrstu poštovanja i pripreme, neku zdravu dozu respecta koju moraš imati kada se upuštaš u prostor u kojemu ti po prirodi nije mjesto. To samo po sebi nameće nekakvu dozu fokusa. S druge strane sami čin zaranjanja na mene oduvijek funkcionira kao nekakav iskonski moment pražnjenja od svega što se vani nalazi. Notifikcija se grozim i na površini, a pod vodom one, kao i sve ostalo sto je vezano za “stvarni svijet” ne postoje za mene kada ronim.
BADER: Kad zaroniš, zaboraviš na sve što je ostalo na površini. Potpuno si u trenutku. Ronjenje je za mene vrlo meditativno iskustvo. Cijelo vrijeme svjesno pratiš disanje, svaki udah i izdah postaju ritam koji te smiruje. Pokreti su spori i promišljeni, nema razgovora ni stalnih podražaja koji nam na kopnu neprestano odvlače pažnju. Ostanu samo dah, tišina i ono što je ispred tebe. Upravo zato pod vodom vrlo lako uđeš u stanje potpune prisutnosti, nešto što mnogi pokušavaju postići meditacijom. Psiholozi to često uspoređuju s mindfulnessom ili stanjem “flowa”, u kojem se um prirodno utiša, a svijest usmjeri isključivo na sadašnji trenutak. Na kraju imaš osjećaj da se otopiš i preliješ u nešto puno veće od sebe. Kao da se na trenutak vratiš tamo odakle smo svi nekad potekli.
Postoji li neki specifičan prizor ili kadar koji ste snimili, a za koji osjećate da je vizualno najbliže onome što ‘Atmospheres Below’ zapravo jest? Što je na toj snimci?
TFŠ: Svaki od nas će ovdje imati vlastiti odgovor. Meni je osobno taj prizor snimka s Lastova s jeseni 2024. Snimka je posidonija, morska trava koja se posebno vijorila na jakoj struji koja nas je udarila taj dan. To je nešto meni osobno potpuno hipnotizirajuce dan danas, dok me ljudi zezaju da snimam screen savere!
BADER: Ronili smo Bijelac 2025. godine, otočić desetak kilometara od Lastova i jednu od najljepših ronilačkih lokacija na Jadranu. Poznat je po podvodnoj raspuklini koja prolazi kroz cijeli otok i stvara kanjon prepun života. Upravo kadar koji sam ondje snimio možda najbolje opisuje što je Atmospheres Below. Ne zbog neke rijetke ribe, nego zbog osjećaja. Dok ronilac polako prolazi kroz procijep, okružen stijenama koje je more oblikovalo tisućama godina, osjetiš koliko si malen u odnosu na prirodu. To je prostor koji je priroda strpljivo stvarala kroz tisućljeća, a mi imamo privilegiju provesti kroz njega tek desetak minuta. Sve je dodatno zaokružila pjesma Air – Playground Love, koja je savršeno prenijela mir i osjećaj koji smo tamo doživjeli.
Koliko je teško tehnički prenijeti tu specifičnu “podvodnu atmosferu” onima koji nikad nisu stavili masku i zaronili?
TFŠ: Ja bih rekao da je to neopisivo teško i da jos uvijek nisam uopće uspio u tome. Nisam ni siguran da ikada hoću, ali to je ok. Tomu se po meni samo može težiti.
BADER: Gotovo je nemoguće u potpunosti prenijeti osjećaj koji doživiš pod vodom. Kamera može prikazati prizor, ali ne može prenijeti tišinu, bestežinsko stanje, ritam disanja i osjećaj potpune prisutnost. Zato nam je cilj probuditi znatiželju da jednom sami zarone, pokazati im koliko je bogat, lijep i živ svijet koji se skriva ispod površine. Vjerujem da ljudi štite samo ono što su prethodno upoznali i naučili voljeti.
Tomislave, kroz školu ronjenja radiš s ljudima koji se suočavaju s vlastitim strahovima i potpunim gubitkom kontrole. S druge strane, kako vas dvojica danas, kao profesionalci, definirate granicu između zdravog straha, poštovanja prema moru i čistog užitka?
TFŠ: Meni je osobno ronjenje i hobi i posao istovremeno. Relativno uspješno odvajam te dvije sfere, ali su me i moji instruktori i vlastiti zdravi razum natjerali tome da pristupam ronjenju s puno poštovanja, sto je i potrebno. Isti taj stav pokušavam prenijeti i na svoje tečajce. Smatram da je ronjenje privilegij koji zaslužujemo, a ne neko pravo koje imamo.
BADER: Zdrava doza straha uvijek dobra jer te podsjeća da si gost u okruženju koje nije tvoje. More treba poštovati. Naučio sam da je važno slušati vlastito tijelo. Ako se ne osjećaš dobro, nisi dovoljno koncentriran ili uvjeti nisu sigurni, sasvim je u redu preskočiti zaron. More će biti tamo i sutra. Paradoksalno, upravo to poštovanje donosi najveći užitak. Kad znaš da si dobro pripremljen, da ne prelaziš vlastite granice i da ne pokušavaš dokazati ništa ni sebi ni drugima, možeš se potpuno prepustiti iskustvu. Tada ronjenje postaje ono što bi i trebalo biti…
Pod vodom vlada specifična tišina, prožeta zvukom vlastitog daha i prigušenim š Kako ta “tišina” utječe na vašu internu kreativu?
TFŠ: Osobno mislim da je ta “tišina” dolje presudna za ono sto radimo, a istovremeno je i najvažniji segment onoga sto podmorje čini toliko misterioznim sa svakim zaronom. Dolje smo okruženi zvukovi a mora i vlastitog disanja. Teško je to predočiti slikom, a kamoli riječima, ali je to jedan od najljepših osjećaja koje ronjenje pruža.
BADER: Čak i tišina pod morem ima svoje nijanse. Što si dublje, ona se mijenja. Na četrdesetak metara zvuk postaje prigušeniji, prostor djeluje beskonačnije, a tišina dobiva gotovo mističnu dimenziju. S njom raste i osjećaj strahopoštovanja. Mislim da upravo ta tišina ostavlja najviše prostora za kreativnost. Kad nestane sav šum svakodnevice, počneš primjećivati detalje koje bi inače propustio… Način na koji svjetlo prolazi kroz more, kretanje ribe ili teksturu ili oblik stijene.
Badere, kao DJ navikao si upravljati energijom mase i tjerati ljude u pokret. Kako se tvoj unutarnji ritam snalazi pod vodom, gdje su pokreti spori, a energija potpuno drukčija? Usporava li more tvoj unutarnji BPM?
BADER: Uvijek sam volio ekstreme, ali sam mir pronalazio u balansu. Tako je i s glazbom. Jednako me mogu dirnuti pjesme od 75, 90, 115 ili 130 BPM-a. Nije stvar u brzini, nego u osjećaju koji nose. Isto vrijedi i za more. Ono nije suprotnost energiji koju osjećam za DJ pultom, nego njezin drugi oblik. Na površini energija ide prema van, prema ljudima. Pod vodom ide prema unutra. Pokreti jesu sporiji, ali doživljaj nije ništa slabiji… Samo je tiši i intenzivniji na drugačiji način. Volim i sunce i kišu, jutro i večer, tišinu i buku. Mislim da ne tražim određeni tempo života, nego ravnotežu između svih tih krajnosti.
U Muzeju fjake bavimo se filozofijom prisutnosti, usporavanja i bivanja u trenutku. Iz vaše perspektive – traži li čovjek današnjice pod vodom samo avanturu ili zapravo bježi u potragu za onim što bismo mi nazvali ultimativnom fjakom?
TFŠ: Na kraju dana je ronjenje kao i svaki drugi interes. Svatko od nas u njemu pronalazi (ili ne pronalazi) točno ono sto se obraća njemu. Može mu se pristupiti iz milijarde perspektiva i osobnosti. Meni je osobno ronjenje bijeg, ali je i potraga. Mir je, ali i adrenalin. Ne znam hoću li ikada moći jasno napisati koliko mi je važno i koliko mi znači, nije nešto što mogu predstaviti tekstom. Ali potpuno se slažem s tvrdnjom da je ronjenje ultimativni odmak koji sam ja pronašao u vlastitom životu.
BADER: Ako je fjaka stanje u kojem si potpuno prisutan, miran i neopterećen, onda je ronjenje vjerojatno jedan od njezinih najljepših oblika. Ne doživljavam ga kao bijeg od života, nego kao povratak sebi.
Fotografije: Vedran Metelko
