Transatlantska umjetnost besposličarenja: od luka Buenos Airesa do dalmatinskih škoja
Iako ih dijeli više od deset tisuća kilometara, Dalmaciju i Argentinu veže stanje uma koje prkosi modernom diktatu produktivnosti. U Muzeju fjake donosimo priču o tome kako je dalmatinski „pomalo” pronašao svoj savršeni odjek u argentinskoj „fiaci”.
Postoji taj specifičan trenutak u Dalmaciji, obično negdje između drugog espressa i trećeg sata sjedenja na suncu, kada se vrijeme prestane mjeriti minutama. Dalmatinci to nazivaju fjaka — to nije samo ljenčarenje; to je uzvišeno stanje duha u kojem se čovjek pomiri s činjenicom da je svijet sasvim u redu i bez njegovog uplitanja. No, ispostavilo se da ovaj mediteranski zen ima svog dvojnika s druge strane Atlantika.
Putem virtualnih hodnika Facebooka, u Muzej fjake javila nam se Irene Lukovich, spisateljica i novinarka iz Buenos Airesa. Njezina priča nije samo svjedočanstvo o emigraciji, već o neobičnoj lingvističkoj i emocionalnoj simetriji dvaju svjetova.
Korijeni i povratak u „pomalo”
Irenina povijest je prava argentinska kronika: mozaik identiteta. Dok joj je majčina strana obitelji iz Francuske, otac Igor stigao je u Argentinu kao dijete iz Rijeke. Iako je Irene odrasla u vibrantnom, golemom i često kaotičnom Buenos Airesu, njezin prvi posjet Hrvatskoj 2013. godine probudio je u njoj ono što naziva „fizičkom potrebom” za povratkom.
Za Irene, Hrvatska nije samo ljetna destinacija; ona je protuteža njezinoj argentinskoj svakodnevici. „Buenos Aires je vrlo velik i dinamičan grad, pa mi hrvatski stil života najviše sliči onome kako se živi u manjim gradovima u Argentini,” objašnjava Irene. Taj godišnji bijeg u Dalmaciju za nju je postao savršen balans između dvije rutine, a dalmatinski „pomalo” definira kao apsolutnu umjetnost življenja.
Ritual kave: most između dva kontinenta i lingvističko blago
Ono što je Irene odmah primijetila kao prvu poveznicu između njezina dva doma jest svakodnevni ritual kave. Bilo da je riječ o povijesnim kavanama Buenos Airesa ili splitskoj Rivi, kava je onaj nepomični trenutak dana oko kojeg se sve vrti. Upravo je u tom ritmu otkrila i lingvističko blago: da riječ fiaca u Argentini živi gotovo identičnim životom kao naša fjaka (drugačiji zapis, isti izgovor).
„Bilo mi je nevjerojatno da riječ fiaca postoji u obje zemlje s gotovo identičnim značenjem. Do prije nekoliko godina mislila sam da je to isključivo argentinska riječ!” kaže Irene.
„Bilo mi je nevjerojatno da riječ fiaca postoji u obje zemlje s gotovo identičnim značenjem. Do prije nekoliko godina mislila sam da je to isključivo argentinska riječ!” kaže Irene.
Irene objašnjava da se u Argentini taj pojam koristi u dvije ključne situacije: kada osjećamo otpor prema nekoj aktivnosti ili kada se prepustimo čistom ništavilu. Umjesto prijevoda, možda najbolje govore njezini primjeri:
- „I have fiaca to go to the bank / to go to the party” (čak i ako je u pitanju nešto zabavno!)
Ili jednostavno opisivanje vikenda iz snova:
- „I did fiaca all weekend.”
Fjaka kao vodoravna disciplina Dok Irene i njezin suprug German (koji je, unatoč imenu, pravi Argentinac i novopečeni ljubitelj Splita) prakticiraju fiacu na Rivi, Irene primjećuje jednu važnu zakonitost: “Počinjem misliti da fiaca obavezno zahtijeva ležanje!” Bilo da je riječ o kamenim ulicama Starog Grada na Hvaru ili hladovini Korčule, pravilo je isto — ako se ne ispružiš, je li to uopće prava fjaka?
Od Splita do Staroga Grada
Iako su njezini korijeni na sjeveru Jadrana, Irene priznaje da joj srce kuca u ritmu Dalmacije. Posebno ističe Split, gdje kupanje u Jadranskom moru za nju predstavlja gotovo duhovno iskustvo pročišćenja. Uz splitsku energiju, emocionalno je najviše vezana uz otok Korčulu i Stari Grad na Hvaru, koji su joj među najomiljenijim mjestima na svijetu. Tamo, u tišini kamenih ulica i mirisu mora, fiaca prestaje biti samo riječ i postaje način preživljavanja.
„Iskreno vjerujem da je fiaca gotovo čin otpora u svijetu definiranom produktivnošću i korisnošću,” ističe Irene. „Jednostavan čin postojanja bez činjenja nečeg ‘korisnog’ nevjerojatno je moćan. Možda ćeš tijekom fiace dobiti briljantnu ideju, a možda i nećeš. Još bolje! Jedina svrha je uživanje.”
Test za idealnu državu
Irene nam je za kraj ponudila jednostavan, ali genijalan test za sve putnike koji traže svoje mjesto pod suncem:
„Ako želite identificirati najbolje zemlje za život, samo provjerite postoji li u jeziku koncept fiace. Ako ne postoji – bježite!”
Dok sunce polako zalazi nad splitskom lukom, njezina priča nas podsjeća da su neke od najljepših niti koje povezuju čovječanstvo satkane upravo od onih trenutaka u kojima odlučimo ne raditi baš ništa.
Ovaj intervju dio je stalne zbirke Muzeja fjake, mjesta koje slavi najvažniju sporednu stvar na svijetu: umjetnost nečinjenja.
