Branko Šare
Kada misli stanu, a vrijeme postane suvišno.
[THE]ALMACIJA
Zapisi iz bestežinskog stanja
[THE]ALMACIJA
Branka Šaru navikli smo sretati u samom središtu zbivanja – kao čovjeka od akcije, definiranog strogim protokolima, besprijekornom organizacijom i golemom odgovornošću. On je predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza, sudac i neosporni autoritet koji diktira tempo velikih manifestacija, posvećen očuvanju i brizi o pasminama pasa. No, što se dogodi u onom dragocjenom trenutku kada sve utihne, a sat napokon stane?
O IZLOŽBI
Izložba [THE]ALMACIJA nije samo skup fotografija. To je vizualni dnevnik onih nekoliko sekundi ili minuta u kojima “misli stanu i odvedu nas nekud”. To su trenuci čiste fjake – onog mediteranskog uzvišenog stanja uma u kojem se čovjek regenerira kroz mirovanje.
Branko ne traži spektakl; on traži elemente djetinjstva koji su ga oblikovali. U ovoj izložbi, on nas vodi na putovanje kroz vrijeme koje počinje davno prije njegovih prvih fotografija.
Posebno mjesto u izložbi zauzima crno-bijela fotografija Brankove mame iz 60-ih godina. Snimljena kao mlada djevojka, ona sjedi na stijenama uz more, prepuštena čistom užitku s osmijehom koji zrači mirom. Taj prizor „guštanja“ na suncu zapravo je ishodište Brankove fascinacije fjakom – to je dokaz da je taj gen za sporost i ljepotu naslijeđen, utkan u obiteljsku povijest.
Taj se niz nastavlja kroz motive poput stare drvene kante (maštila). Za nekoga je to tek predmet, no za autora je to živi spomenik njegovoj babi koja je u njoj prala robu, ali i simbol generacija žena koje su u njoj “tukle” robu, gotovo da se može osjetiti miris sapuna i iskusiti težina rada koji je autor, kroz svoju fjaku, smirio u mir i sjetu.
Gdje god krene, Branko prepoznaje te fragmente prošlosti – u smokvi koja prkosi buri ili osamljenoj klupi koja čeka nekoga tko se više neće vratiti. Svaka slika je prozor u Dalmaciju koja polako nestaje, ali u njegovoj fjaci ostaje vječna.
Prizori starog panja, maslinik ili stari brod koji više nigdje ne žuri, nisu samo motivi. Oni su vremeplovi. Branko nas vodi u Dalmaciju koja miriše na uspomene, na sadašnjost, na neku sporiju prošlost, dokazujući da umjetnost nije samo za “umjetnike”, već je ona lijek dostupan svakome tko se usudi – stati.
HIMNA SPOROSTI
Ako fjaka ima svoju himnu, to je bez sumnje pjesma „Pomalo“. Branko nam donosi svjedočanstvo o tom životnom stilu kroz jednu sasvim običnu, a opet simboličnu situaciju. Pijući jutarnju kavu, taj sveti dalmatinski ritual, u novinama mu je zapeo za oko naslov: „Pomalo – odgovor na kaos današnjice“.
Ta fotografija novina uz šalicu kave postala je manifest ove izložbe. Ona nam poručuje da je spas u jednostavnosti. Baš kao što stihovi Luke Nižetića sugeriraju, Branko nas poziva da odbacimo pritisak „moranja“ i prigrlimo luksuz – imati vremena ni za što. Jer u tom „ništa“ se zapravo krije sve ono bitno.
„Ove fotografije snimljene su u bestežinskom stanju, u stanju fjake. To su trenuci kad su mi misli postale tihe i odvele me negdje drugdje. Bez sata u rukama, teško je reći koliko je to trajalo – možda par sekundi, možda minuta – ali u tom trenutku, vrijeme nije postojalo. Ovo je moj mir, moj povratak u priče koje su me oblikovale.“ — Branko Šare
Biografija
BRANKO ŠARE
Rođen u Zadru 1969. godine, Branko Šare je ime koje se veže uz vrhunske rezultate u hrvatskoj i svjetskoj kinologiji. Predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza i kinološkog društva „Dalmatinski pas“ Zadar, čovjek je koji je na svojim leđima iznio organizaciju pet Svjetskih prvenstava i brojnih europskih kupova. Njegov profesionalni život obilježen je preciznošću, pravilima i stalnim kretanjem.
Međutim, paralelno s tim svijetom, Branko je razvio svoj „protulijek“ – fotografiju. Kroz nju istražuje ono što je suprotno od protokola: improvizaciju prirode, mirnoću životinja (poput kormorana koji širi krila na suncu) i melankoliju napuštenih predmeta. Njegov rad pokazuje kako kreativni proces može biti terapija, način da se pobjegne od stresa svakodnevice i ponovno poveže s vlastitim korijenima.
Iako za sebe kaže da „nema veze s umjetnošću“, njegovi radovi govore suprotno. Oni su dokaz da najiskrenija umjetnost nastaje upravo onda kada ne pokušavamo biti umjetnici, već samo dopustimo sebi da – budemo.
Izložba je dio stalne težnje Muzeja fjake da slavi ljude koji razumiju važnost “praznog hoda” u ispunjenom životu.
