U njenom svijetu, fjaka nije poza, nego stanje. Nije odustajanje, nego predah. Nije lijenost, nego povratak sebi. Na Visu, tamo gdje korijen vuče dublje od svakog opisa, Karla je uhvatila trenutke koji se ne daju filtrirati – i rekla nam, bez puno riječi: evo vam fjaka, onakva kakva jest.

Zato je baš ona ta koja je svojom video izložbom Pomâlo otvorila vrata Mediterana u našem muzeju. Jer zna da stvarnost ne treba uređivati. Samo je treba znati osjetiti.

Po struci si jezičarka, ali te u ovom projektu predstavljamo kroz vizualni dnevnik u kojem spajaš riječi i video kadrove. Kad si prvi put shvatila da nema tog epiteta koji može opisati ono što osjećaš kad pogledaš u more?

Karla: Moru se oduvijek išlo, i uvijek mu se vraćalo. Kao netko tko je odrastao uz more i svaki slobodan trenutak, na ovaj ili onaj način, provodio u njegovoj blizini, osjećaj divljenja prema njemu mi je urođen. Ipak, kao što to često biva u životu, pravu povezanost otkrijemo tek kad nam je teško. Upravo tada sam shvatila da je more moja utjeha, moj učitelj i moja inspiracija.

More je ljubav – a kao što je teško opisati ono što osjetiš kada te zagrli i zaštiti voljena osoba, tako je teško pronaći riječi za osjećaj koji te preplavi kada ugledaš i udahneš more.

Tvoj Instagram profil @respiro_mediterraneo započeo je kao osobni dnevnik, a danas je prepoznatljiv vizualni projekt. Kako se s vremenom mijenjao tvoj pogled i što danas tražiš u kadru što možda na početku nisi?

Karla: Kako si lijepo rekla, profil je u početku bio samo prostor koji mi je omogućavao da objavim hrpu slika i videa koji su se nakupili tijekom godina. Naglasak je tada bio više na estetici, uz minimalno teksta. Nakon dvije godine eksperimentiranja i kreativnog poigravanja, shvatila sam da je ono što me najviše inspirira – i što s drugima najviše želim dijeliti – autentičnost.

Jednostavnost, izvornost, svakodnevnica, prepuštanje trenutku, obavljanje zadataka s namjerom… to su trenutci koje primjećujem, koji me umiruju i koji, na kraju krajeva, donose malo mira i mojim pratiteljima.

Kako biraš motive? Što mora sadržavati jedan kadar da ti “klikne”?

Karla: Najviše me privlači autentičnost. Ne volim iscenirane trenutke u kojima se, nastojeći predstaviti ili napraviti estetski dojmljiv prizor, izgubi ona iskonska spontanost. Na sreću, živim u podneblju u kojem autentičnih trenutaka ima napretek – dovoljno je ujutro otići na kavu ili obaviti spizu.

Možda ih neće svi doživjeti kao nešto posebno, ali upravo u tome vidim ključ. Naučila sam svakodnevicu koja me okružuje, i uz koju sam odrasla, doživljavati kao nešto vrijedno i posebno. Meni to donosi duboki mir, a kroz svoj rad trudim se potaknuti i druge da počnu promatrati svijet tim očima.

Iz Splita se seliš u Dubrovnik. Imaš li osjećaj da seliš “s mora na more” ili svaka sredina ima svoju nijansu pomâlo osjećaja? 

Karla: Nekako mi se čini da se svi dalmatinski gradovi razlikuju u svojim sličnostima, ako to ima smisla. Taj pomalo način života duboko je ukorijenjen u svim našim južnim mjestima, ali se izražava na različite načine. Split je oduvijek bio specifičan po tom pitanju. To je ono što zovemo “splitsko stanje uma”, a da bih taj fenomen približila nekome tko nije iz Splita, vjerojatno bi mi trebalo nekoliko sati.

U Dubrovniku, pak, primjećujem nešto suptilniju i decentniju verziju fjake. Ne mislim da je ima manje nego u Splitu ili negdje drugdje – samo se manifestira drugačije. Svakako se veselim dublje upoznati sve njezine nijanse i – tko zna – možda postanem još fjakastija nego što sam sada.

Fjaka, pomalo, respiro – svi ti pojmovi zapravo pokušavaju opisati isto: stanje duha. Kako bi ti opisala svoje? 

Karla: Vječni balans između odgovornosti, ozbiljnosti i rada s jedne strane, te kreativnosti, dokolice i odmora s druge. Posljednjih nekoliko godina posvetila sam se traženju upravo tog balansa i mislim da sam stigla taman negdje na pola puta.

Poželite mi sreću!

Koja ti je najdraža rečenica, stih ili riječ na hrvatskom jeziku koja priziva osjećaj fjake? Što je za tebe fjaka, a što ona nije?

Karla: Malo više od stiha, ali to je jednostavno fjaka s velikim F:

Veliki pauk gmiže mi po vratu
Gadno mi ga taknit ima dlaka
I tlaka mi se maknit zbog tlaka u zraku
Sunce pretvara mozak mi u žvaku

(TBF: Alles gut)

Za mene je fjaka gotovo pa osnovna ljudska potreba – potreba da se na trenutak isključiš iz gužve i vreve, da utišaš misli i jednostavno odmoriš. Ako nećeš milom, onda ćeš silom. Ako sam ne makneš glavu od posla barem na pola sata, uhvatit će te ona fjaka nakon ručka – ona prava – i ako tada ne staneš i ne dođeš malo k sebi, teško da ćeš normalno funkcionirati ostatak dana. Fjaka sigurno nije povod za ruganje ni omalovažavanje. Ona je dio identiteta, dio kulture. Zato je trebamo jednostavno prihvatiti, cijeniti i čuvati – kao što bismo čuvali neki spomenik ili vrijedno kulturno nasljeđe. Jer fjaka nije lijenost, nego način življenja u skladu sa sobom i s ritmom podneblja iz kojeg dolazimo.