Martinu Movrić otkrili smo u bespućima Instagrama zahvaljujući divnim fotografijama koje je radila za jedan naš lifestyle portal. Njezina serija podvodnih fotografija s otka Visa momentalno nas je očarala, toliko da smo je pozvali da postavi izložbu u Muzeju fjake.  Martina je magistra novinarstva i samouka fotografkinja, koja se fotografijom bavi od šesnaeste godine, a od 2019. i profesionalno. Njezin objektiv hvata ono što često promiče – tišinu jutra, pogled kroz prozor, sjene koje se protežu po fasadama. U Muzeju fjake predstavljamo je kroz prizore s Visa koji nas podsjećaju da ljepota postoji i kad ništa ne traži našu pažnju – samo ako se znamo usporiti.

Što za tebe znači “usporeno”? Je li to stil fotografiranja ili način života?

Martina: Za mene je “usporeno” i jedno i drugo. U fotografiji znači dati si vremena za promatranje, ne žuriti s okidanjem, nego čekati trenutak koji se dogodi sam od sebe. U životu je to potreba da stanem, udahnem i primijetim svijet oko sebe.

Kako izgleda tvoj proces kad fotografiraš svakodnevicu? Jesi li promatrač, sudionik ili oboje?

Martina: Najčešće sam promatrač – volim gledati kako se stvari odvijaju, osluškivati atmosferu i pustiti da mi detalji sami privuku pažnju. Ali ponekad se dogodi da postanem sudionik, pogotovo kada se fotografija prirodno uklopi u razgovor ili trenutak.

Tvoje fotografije često imaju nostalgičan ton – namjerno ili intuitivno?

Martina: Mislim da je to više intuitivno. Kad fotografiram, najviše me privlače trenuci koji djeluju kao da su iz nekog drugog vremena ili mjesta – možda zato što me te slike podsjete na nešto poznato, iako možda ne znam točno što.

Kako te otok Vis oblikovao kao fotografkinju?

Martina: Vis mi je dao osjećaj koliko je svjetlo važno i kako može promijeniti ugođaj cijelog mjesta. Tamo sam naučila koliko vrijedi prepustiti se trenutku i pustiti da stvari dođu same od sebe.

Tvoj rad balansira između novinarskog i umjetničkog. Kako pronalaziš granicu – i treba li ona uopće postojati?

Martina: Ne bavim se novinarstvom u klasičnom smislu, ali moj stil često nosi taj reporterski duh – želju da uhvatim trenutak kakav jest. Ne vidim jasnu granicu između dokumentarnog i umjetničkog, jer svaki kadar može imati elemente i jednoga i drugoga. Najvažnije mi je da fotografija ostane iskrena i da zadrži onaj trenutak koji me odmah privukao.