Kako smo otkrili da more ima svoju priču
Prva maska je uvijek puštala vodu. To je tako. Kao da su proizvođači rekli: “Neka bude realno. Dijete mora naučiti da život nije savršen.”
Ta prva maska bila je prozor u svijet koji je do tada bio misterij. Dno mora, kamenčići, ribe, trava koja vijori – sve je to bilo otkriće.
I to otkriće nije bilo glatko. Uvijek bi malo slane vode ušlo u masku, disalica bi se napunila vodom, a ti bi se borio s valovima…, ali nitko se nije žalio. Bio je to ulazak u svijet avanture.
Svaki zaron bio je ekspedicija
Dijete s prvom maskom sliči malom istraživaču, znanstveniku koji s nevjericom gleda dok mu objašnjavaš da treba pljunuti na staklo da se ne zamagli.
Ali nakon rituala stavljanja maske i pljuvanja u staklo, prvi put kad zaronimo shvatimo da postoji svijet koji je potpuno drugačiji od onog na površini:
- Kamenčići izgledaju kao planine
- Jedna riba izgleda kao cijelo jato i duga je bar 2 metra
- Školjka je blago
- A travka je džungla
Sjećamo se tog osjećaja – kao da si otkrio novi planet. A onda, uvijek, ali uvijek, dođe trenutak panike kad voda uđe u masku. Malo se nakašlješ, izađeš van, popraviš masku, vratiš se dolje i nastaviš. Čak i ako roniš tako da stojiš u pličaku s glavom ispod površine.
Što je da je – prva maska učila nas je strpljenju, upornosti i znatiželji.
Zašto te male maske danas nestaju?
Danas djeca imaju GoPro kamere, podvodne dronove, full-face maske koje ne puštaju ni molekulu vode. U redu je to, tehnologija napreduje. Ali nešto se izgubilo.
Izgubila se improvizacija. Onaj osjećaj da ste ti i more jedan na jedan. A možda je upravo ta nesavršenost činila sve posebnijim. Maska koja pušta, disalica koja pjeni, voda u očima… sve je to bilo dio rituala odrastanja. I zato prva maska za ronjenje nije samo predmet. Ona je ulaznica u svijet u kojem si vjerovao da je svaki kamenčić skriveno blago, a rakovi čuvari tajnog svijeta.
