Nestajala sam polako i dugo. Iz dana u dan, poput svijeće koja trne, a sitan se plamen drži za krajičak konopa koji već dotiče dno i samo što ne utihne u rastopljenom vosku na dnu nekog prastarog tanjurića za kavu.

Gotovo sam potpuno izgubila sebe u vrtlogu života s nametnutim i nepodnošljivim ritmom, koji su dirigirali i oni važni i oni nevažni oko mene. Bila sam svjesna tog nestajanja u svakom trenu prilagođavanja svakodnevici, jureći dalje bez smisla i cilja. Tuga koja se gomilala, probadajući mi prsa, nije imala prilike biti analizirana, jer vremena za to nije bilo.

A onda se, ničim izazvan, neobjašnjivo kako ni zašto, pojavio on…

Istim onim tempom svijeće koja trne, vodio me na mjesta koja se riječima ne mogu dočarati. Obično, staro, seosko, napušteno od ikakvog života – groblje. Ostavlja mi pismo u žutoj, izgužvanoj kuverti i moli me da ga pročitam sama, ovdje i sada.

Još i danas mogu čuti ono zveckanje kamenčića ispod njegovih odlazećih koraka i onaj zvuk u daljini kad je stao na puževu kućicu.

Ostajemo na hladnom mramornom kamenu groba – samo to pismo i ja.

Visoki se borovi graciozno ljuljaju, kao da plešu strastveni sentiš. Čujem pjesmu grdelina. Nikad je do tada nisam čula. Odzvanja mi u prsima kao  treštanje basova u noćnim klubovima.

Oglasio se i zvonik crkve. Bez žurbe, cilja i svrhe. Samo onako, ljuljajući se dostojanstveno da podsjeti sve koji ovdje spavaju da nisu sami.

Pčele su na debelim zidovima crkve napravile košnicu i jedino one ovdje, čini se, imaju neku svrhu. Ulaze i izlaze iz rupa sivih zidina, ali svaka od njih zastane na cvijetu, umiri krila, zatvori oči, radi ono što treba i po što je došla, a istovremeno se stapa s tišinom oko sebe.

Otvaram pismo i čitam. Red po red, pune dvije stranice tankih, laganih slova, i na kraju – maleni crtež šarenog grdelina.

Stavljam pismo na prsa, ona jedina koja imam, a koja su godinama bila natopljena slojevima tuge.

Probada me pritisak ruke kojom čvrsto držim pismo, pokušavajući ne izustiti glas – da ne probudim ovu tišinu.

Stavio mi je neki smiješni lančić oko vrata i u ruku dao mali mirisni sapunčić, od kojeg i danas naš ormar miriše na lavandu.

Dodao mi je akrilne boje i kistove, odveo me ispred slikarskog platna i štafelaja koji je kamenjem pričvrstio da ne otklizi u provaliju, sve do rijeke Krke.

Slikala sam Visovac i rijeku oko njega. Šume koje ga okružuju i ptice na nebu.

Sjedio je pored mene i promatrao moju dušu koja je udahnula život i prodisala.

Suočio me s tišinom. I da, mogla sam je čuti i osjetiti u svakoj pori svog tijela.

Nije izustio više ni riječ. A nisam ni ja.

Osluškivala sam samo grebanje kista po platnu, na kojem sam upravo završavala obrise rijeke.

Zaronila sam glavu u njegova prsa. Čula sam njegovo disanje i pokoju moju suzu koja je tresnula o kamen.

Sjedili smo tako, ne znam je li to bilo minutama ili satima. Vrijeme nitko nije brojao.

Nebo je plavo, nikad ga plavijeg vidjela nisam. Tu i tamo zaluta koji gusti, bijeli oblačak, što bez ikakvog htijenja samo lebdi tim nebom.

Puž je pored groba. Pažljivo se dižem i gledam gdje stajem – da ga ne zgazim slučajno i da ne narušim tišinu.

Odlazim po uputama iz pisma: „Na vri strane, na ono naše misto.” Tamo me čeka.

Spuštam se iza zida vidikovca, na kamenje i krš.
Sjedio je tu i čekao me. Pričao mi je nešto o ljubavi, čekanju, strpljenju, miru, ispunjenosti, usporavanju, disanju, vrijednosti života, dugom putu i nadanju.

Kao što sam na početku spomenula – neki se trenuci i događaji jednostavno riječima opisati ne mogu.

Znam samo da mi je tada, polako, darujući ništa u onoj tišini, na onom dalmatinskom kamenu, darovao sve što se ne može kupiti babilonskim carstvom ni nadnaravnim bogatstvom.

Tada sam prvi put upoznala fjaku.

Tada sam spoznala kako jedno NIŠTA može postati SVE…

Za sve one koje umori NEŠTO, iz pune tišine i dubine duše, želim da probaju jedno NIŠTA, a na kraju dobiju SVE…

- Katarina Zekić