Zašto se ništa ne može mjeriti s paštetom koja se jede na 38 stupnjeva u hladu borova?
Postoje jela koja su dio nacionalnog gastronomskog identiteta, jela koja se pamte po kreativnosti, tehnici i sastojcima. A postoji i pašteta na plaži – kulinarski doživljaj koji svako dijete 80-ih i 90-ih nosi duboko u duši.
Možete danas jesti ceviche na Baliju, tartufe u Istri ili sushi u Tokiju – ali ništa, baš ništa, nema okus kao ona pašteta iz limenke koja se otvara noktima, kruh koji je spljošten u torbi za plažu i žlica posuđena iz nekog susjednog apartmana.
Gurmanski ritual koji se ne uči, nego nasljeđuje
Obrok na plaži bio je jednostavna, ali savršeno orkestrirana ceremonija.
Krenimo redom:
- Konzerva paštete – dobro ugrijana na suncu zbog boljeg okusa
- Kruh – s udubinama od lopti, koljena i pola plažnog inventara
- Nož? – rijetko. Najčešće žlica, štapić, komadić plastike ili najslađe – prst!
- Salveta – mitološko biće, o kojem se pričalo, ali se rijetko viđalo
Ovaj ritual bio je toliko utemeljen da je preživio sve, i ratove, i tranzicije, i pojavu modernih superfood trendova.
Pašteta na plaži imala je svoju posebnu notu. Nije to bila aroma konzerve, nego mješavina topline, soli, borovine, kreme za sunčanje i čiste sreće. Pašteta je bila gorivo za daljnje kupanje u tolikoj mjeri da su djeca nakon nje postajala nenormalno brza — kao da je pašteta imala doping efekt.
Psihologija paštete: zašto je pašteta najukusnija na plaži?
Postoji teorija, ozbiljna, sociološka – da je pašteta na plaži toliko posebna jer je spojila tri stvari koje nestaju s odrastanjem:
- Glad od cijelog jutra plivanja
- Jednostavnost očekivanja
- Apsolutnu slobodu
Kad si dijete, ne tražiš savršeni obrok, tražiš samo energiju za još jedno ronjenje. Pašteta je bila točno ono što ti treba: odmah, bez kuhanja, bez filozofije.
Pašteta na plaži nije samo hrana. Ona je simbol epohe kada je sve bilo jednostavnije, kada je vrhunac luksuza bio jogurt u maloj čašici i sendvič s paradajzom koji se otopio na 40 stupnjeva.
Danas, kad sjednemo u restorane s menijima dugima kao doktorat, teško je ne poželjeti onu staru, jednostavnu, skoro ritualnu paštetu na plaži. C’est la vie, kažu Francuzi. Mi kažemo: “Imal’ još kruha?”
