Istog trena kad nam se Karla Čurin javila sa svojom izložbom na otvoreni poziv, znali smo: ona zna. Ne samo kadar, svjetlo, kompoziciju. Nego i ono neuhvatljivo – kako stati, pogledati i osjetiti.

U njezinim fotografijama nećete pronaći razglednice. Nema jurnjave za savršenim kadrom, nema filtera ni objašnjenja. Samo trenuci, stvarni, tihi, iskreni. Fjaka, ne kao tema, nego kao metoda. Kao unutarnje stanje koje se prelijeva u kadar.

Karla je fotografkinja koja ne uljepšava nego ogoljuje. U vremenu u kojem slike često prikrivaju stvarnost, ona ih koristi da je pokaže. A kad toj iskrenosti pridoda i dizajnerski senzibilitet, nastaje vizualni jezik koji ne viče, nego šapće. I ostaje dugo.

Zato nas je izložba Bonaca iznutra duboko dotaknula jer Karla nije snimila Lastovo, nego njegovu tišinu. Onu koja nas uspori, odmori i podsjeti: i iznutra može biti bonaca.

Tvoja izložba Bonaca iznutra nije klasična razglednica s otoka, već intiman pogled iznutra. Kako se zapravo “snima ono što se ne vidi”? Jesi li ona fotografkinja koja čeka kadar dok ne dođe – ili ideš dalje i kažeš: „doći će idući“?

Karla: Volim kad mi kadar sam dođe – ponekad i pričekam, ali češće se krećem i promatram, odnosno, lovim kadrove. Čak i ako pronađem potencijalno dobar kadar, ali ne osjetim onaj “klik”, onda idem dalje, ne volim baš forsirati.

Što se tiče snimanja onoga što se ne vidi, rekla bih da se tu radi o kombinaciji intuicije i kretanja, kao i o gledanju tamo gdje ljudi možda ni ne bi pogledali. Shvatila sam da, da bih uhvatila “ono što se ne vidi”, moram biti dovoljno prisutna. U ovom slučaju – dovoljno u fjaci. Bonaca iznutra je bila upravo to – snimanje osjećaja, ne samo prizora.

Baviš se i dizajnom i fotografijom – dvije vizualne ljubavi koje se mogu ispreplitati. Gdje ti se najljepše susretnu, a gdje si smetaju? I iskreno: kad bi morala birati samo jednu koju bi izabrala?

Karla: Najljepše se spoje u postprodukciji gdje fotografija i dizajn prirodno surađuju. Tamo se igram s nijansama, sjenama, bojama, stilovima i onda sve nekako sjedne na svoje mjesto, točno onako kako sam si zamislila. Često ono što vidimo svojim očima, kamera ne uhvati tako i zato obradom fotkama vraćam njihov puni potencijal, npr. izvučem sjenu koja se na fotografiji ne vidi onako kako se vidjela uživo.

A gdje si smetaju u mom slučaju: pa, baš tamo gdje si zapravo najviše pašu: u fotošopu. Nekad se dogodi da dizajner u meni želi popraviti kadar, izrezati nešto ili neki dio fotografije naglasiti više nego što bi fotograf u meni to dozvolio. I tu nastane sukob u mojoj glavi. Trudim se držati balans.

Da moram birati samo jedno: bez puno razmišljanja, biram fotografiju, ali ne studijsku i sličnu.

Koja te grana dizajna i koji stil najviše vuče? Jesi li više tip za minimalizam, boje, tipografiju, editorial, AI…

Karla: Shvatila sam da volim eklekticizam, što znači da se ne držim jednog stila već biram ono što mi najviše odgovara iz različitih izvora i spajam ih po svom ukusu. Ukratko, cijenim raznolikost i volim miješati stilove. Koliko volim crno-bijelo, toliko volim vibrantne boje. Ovo više vrijedi za dizajn dok u fotografiji imam svoje prepoznatljive stilove koji me privlače.

Studio Qurin pokrenula si kao svoj kreativni dom. Kad kreneš raditi na nekom novom projektu, krećeš li od osjećaja, vizije, brifa ili – od šalice kave? I imaš li neki rad na koji si super ponosna?

Karla: Obično započnem uz šalicu kave s mlijekom i lo-fi playlistu koja me lagano uvodi u radnu atmosferu. Tada istražujem sve o projektu i prikupljam informacije kako bih se ufurala u njegovu viziju i misiju. Volim se potpuno posvetiti svakom detalju i dopustiti da me ideje spontano vode jer tada najčešće razmišljam izvan okvira.

Rad na koji sam baš ponosna je foto kampanja za Madre Badessa Spirits koju sam s velikim guštom radila prošle godine na Lastovu.

Tvoji radovi djeluju lagano, elegantno i promišljeno. Ali znamo da do dobrog dizajna i dobre fotografije često vode stotine pokušaja. Kako bi ti opisala što je za tebe “dobar dizajn”? A što je “dobra” fotka? I kako znati kad je stvar gotova?

Karla: Hvala ti na lijepim riječima! 🙂 Dobar dizajn za mene je onaj koji je funkcionalan, jasno prenosi poruku i pritom ima estetsku vrijednost. Ne mora biti kompliciran, ali treba biti promišljen i prilagođen korisniku.

S druge strane, dobra fotografija mora uspješno prenijeti neku emociju i zadržati pažnju gledatelja.

Kod fotografije je stvar gotova kada osjetimo da je “to to”, treba imati povjerenja u taj svoj osjećaj. Kod dizajna je, pak, to često teže prepoznati jer ćemo uvijek htjeti nešto dodati ili oduzeti, ali kad su poruka i svrha jasne, tada je dizajn gotov.

Tvoje slike ponekad zvuče kao tišina. Više ti leži jutarnji kaos metropole ili večernji mir dalmatinske obale? I gdje je zapravo tvoj centar?

Karla: Volim užurbani način života i energiju velikih gradova, posebno u jesen: jutarnji “kaos” koji donosi dinamiku, pokret i osjećaj da je sve živo. To me nekako baš inspirira i budi u meni kreativnost. Ali, isto tako cijenim i večernji mir dalmatinske obale, odnosno, sporija jutra ljeti kada se mogu opustiti uz sunce, more i kavu bez briga i planova. I tada sam jednako inspirirana tako da je moj centar točno kombinacija ta dva ritma. Kod mene jedno bez drugog jednostavno ne ide.

Fjaka – svi je pokušavamo definirati, a svi je drukčije osjećamo. Kako ti izgleda tvoja idealna scena fjake? Može i s mirisima, zvukovima, teksturama…

Karla: Meni je fjaka kad sjedim na toplom betonu, na polusuhom šugamanu, a u tabane mi udaraju mali valovi. Napolitanke su tu, so’ je u kosi, a prsti su ljepljivi od najslađe breskve.. Kad na “ae?” odgovorim “ae!” bez gledanja na sat.

Da sutra možeš birati – jedan posao do kraja života, bilo gdje na svijetu. Što bi radila i odakle bi radila?

Karla: Bila bih travel fotografkinja i pritom ne misim na turističko fotografiranje pejzaža, ulica i sl.

Voljela bih po svijetu fotografirati kreativne kampanje za brendove koji razmišljaju globalno, a djeluju lokalno. Moj “ured” bili bi umjetnički kvartovi velikih gradova, autentična manja mjesta i, naravno, lokacije uz more. Ipak, baza bi mi bila u mom Zagrebu ili možda u Splitu koji isto jako volim gdje bih u miru radila drugi dio posla.

Freelancerica si, radiš za sebe, svojim tempom, svojim stilom. Je li ti to donijelo više mira ili više stresa? Kako izgleda tvoj dan kad sve “klikne” I jesi li pomišljala kako bi ti bilo lakše da radiš za nekoga nego za samu sebe?

Karla: Definitivno mi je freelance donio više mira nego stresa. Stres svakako postoji, ali on je nekako “lakši”. Ne preispituje tko sam i ne dovodi me u krize identiteta, kao što je to znalo biti kad sam radila za nekoga drugoga. Dan kad se sve posloži je onaj kad se osjećam fokusirano, kreativno i produktivno. Onaj dan koji nije ograničen klasičnim radnim vremenom, a taj balans mi je ključan.

Naravno da nekad (u početku je to bilo često) pomislim kako bi bilo lakše raditi za nekoga nego za samu sebe, ali brzo se sjetim da mi najviše odgovara fleksibilnost, izražavanje kroz vlastiti ritam i mogućnost da biram s kim i kako radim.