Ili zašto je napuhani čamac bio statusni simbol svake obale.
Ako je Peglica bila kraljica cesta, onda je gumenjak bio kralj mora. Tko je imao gumenjak – bio je elita plaže. To nije bio samo čamac. To je bila nepokolebljiva valuta društvenog statusa među djecom 80-ih i 90-ih.
Ako ti je netko dao da se provozaš u njegovom gumenjaku – to je bila najveća čast, ravna današnjem ustupanju lože na koncertu Marka Perkovića Thompsona.
Neobjašnjiva fizika gumenjaka
Gumenjaci su imali posebnu moć: uvijek bi se napumpali brže kad je djetetu bilo dosadno, a sporije kad je roditelj bio mamuran od sunca i pivi.
Pumpanje gumenjaka bio je sport koji je povezivao odrasle i djecu u zajedničkom iščekivanju, a kada bi čamac konačno dobio svoj oblik, dijete bi u trku skočilo u njega i gotovo sigurno prevrnulo ga u roku tri sekunde. Zatim bi uslijedila potraga za veslom, koje je misteriozno nestalo.
Gumenjaci su voljeli slobodu. Vjetar bi ih odnio prema pučini, a roditelji bi s maskom i perajama jurili za njima kao Baywatch ekipa u amaterskoj verziji.
Zašto su gumenjaci danas samo sjećanje?
Danas na plažama nema više te magije. Ima SUP-ova, pedolina s toboganima, golemih flaminga na napuhavanje. I sve je to super i zabavno, ali gumenjak… gumenjak je bio nešto drugo. On je imao dušu. Škripio je. Puštao je zrak. Imao je zakrpe.
I svejedno je bio najdraža stvar na svijetu.
Na gumenjaku smo učili:
- timski rad (najčešće neuspješno)
- ravnotežu
- prve pregovaračke vještine (“pusti mene da veslam!”)
- prvu samostalnost
- prvu paniku kad otploviš 20 metara previše
To su bile male, slatke avanture koje su nas učile hrabrosti. Danas možda imamo veće igračke, ali nitko više ne zna cijeniti onaj zvuk: “psssssss” kad se probije rupa, i osmijeh kad dođe vrijeme za zakrpu.
