Postoje zvukovi koji pripadaju samo ljetu. Najprije pomislimo na cvrčke, žamor na plaži, dječju igru na ulici, klepetanje japanki, Radio Dalmaciju u autu koji javlja da se na naplatnim kućicama čeka i do 4 sata i stogodišnji motor Jadrolinije. Ali pravo ljeto krije se i u malim zvukovima svakodnevice, onima kojih se ne bismo na prvu sjetili, ali bez kojih ljetna atmosfera ne bi bila potpuna.
Jedan od njih je zvuk plastične stolice koja struže po betonu. Zvuk koji javlja da se nešto pomaklo. Govori da je vrime za objed. Vrijeme za popodnevni odmor. Vrijeme da se polako počneš spremati za u đir. A možda samo govori da nekome za stolom fali čaša.
Mislim da nam je svima na pamet pala ista stolica, poznatija po svom izgledu nego po imenu. Lijevana plastika s tri izreza na naslonu, ili „luksuznija” verzija sa svojevrsnim pleterima, već dugo je više od običnog komada vrtnog namještaja. Jednostavne izrade i jednostavnog imena, Monobloc stolica dio je svih naših ljetnih uspomena.
Ideja za Monobloc stolicu bila je poprilično jednostavna – napraviti komad namještaja koji je jeftin i lagan za proizvodnju, lagan za upotrebu i izdržljiv. Iako se ideja rodila četrdesetih godina prošlog stoljeća, tek je osamdesetih došlo do razvoja tehnologije koja je omogućila njezinu izradu. Jeftina i brza proizvodnja omogućila je da se proizvodi u milijunskim količinama, a relativno niska prodajna cijena da se rasprostrani po cijelom svijetu. Tako je danas možemo pronaći u Australiji, na Floridi, na Tajlandu, diljem Južne Amerike i Mediterana, pa tako i kod nas.
E, ova „naša” nam je posebno zanimljiva. Dok Monobloc u Bangkoku asocira na jeftini street food, u Dalmaciji je nezaobilazni simbol ljeta i njegove najčešće nuspojave – fjake.
Savršena za na njoj čistiti bob s bakom, jesti lubenicu i breskve koje će je iskapati cijelu, za popiti malu pivu posli plaže u još uvik mokrom kupaćem, za objesiti ručnik na nju da se suši. Odlično dođe i za popiti prvu jutarnju kavu i zaigrati na karte, a svatko od nas sigurno je barem jednom pronašao starijeg člana obitelji kako ubija oko na njoj nakon ručka.
Neizostavni je sporedni (a nekad i glavni) lik starih slika u obiteljskom albumu. Nijemi svjedok ljetnih druženja i dječjih rođendana. Na njoj su se gledale sve važne utakmice, dočekivali nenajavljeni gosti, a u kasnim noćnim satima, uz miris spirale, otkrivale tajne i rješavali životni i svjetski problemi.
Zahvaljujući njezinoj lakoći i praktičnosti, ne čuva samo uspomene iz naših dvorišta, već je i važan dio ljetnog društvenog života u Dalmaciji. Koncerti, predstave, igrokazi, ribarske večeri… Nijedan od tih događaja ne prolazi bez barem jednog reda bijelih Monobloca.
Nijedna nije savršena. Jedna se klima, druga je požutjela od sunca, treća ima pukotinu u naslonu koja već godinama prijeti da će popustiti, a svaka nosi tihu prijetnju da će, unatoč svojoj naizgled neuništivosti, puknuti sljedeći put kad sjedneš na nju.
Nije pretjerano elegantna, nije Instagramična (osim ako ne ciljate na specifičnu estetiku), a izgledom je mnogima odbojna. Švicarcima je bila toliko neprivlačna da su devet godina imali zabranu njezine uporabe na javnim prostorima kako ne bi narušila izgled gradova.
Ipak, sve joj oprostimo. Nedostatak estetike, klimave noge, fleke od sunca, ogrebotine i to što nam se lijepi za kožu pripišemo njezinu „karakteru”.
Jer Monobloc nije samo stolica. Ona je dio kulise ljetnog života. Na njoj smo sjedili kad smo se ponovno vidjeli s ljudima koje viđamo samo kad temperature prijeđu 35. Na njoj su nastajali planovi, započinjale i rješavale se svađe i pričale priče starije od nas samih.
Iako se miljuni njih još uvijek razgrađuju po cijelom svijetu, na verandama i balkonima danas ih je sve manje. Iz mode su izašle odavno, a vremenu prkose još samo na lokalnim događanjima, feštama i okupljanjima.
Ipak, s vremena na vrijeme ponovno izađu iz garaža i konoba. Kad se večer produži, a oko stola zafali još koje mjesto. Iako u gostujućoj ulozi, opet su tamo gdje im je mjesto – u trenucima koji će postati neizbrisive uspomene.
