Zašto je jedna smrznuta boca Coca-Cola od 2 litre puna vode bila zvijezda svakog ljetovanja
Ako postoji jedan predmet koji definira ljeto 80-ih i 90-ih, to je zaleđena boca. Najčešće Coca-Cola, ponekad Cockta, Nara, rijetko sok u tetrapaku.
Tu bocu bi roditelji bi stavili u zamrzivač dan ranije, kao da pripremaju najjači adut za preživljavanje vrućine. I onda bi je izvadili, omotali u ručnik i stavili u torbu za plažu, gdje bi ona bila hladna sve do popodneva.
Zaleđena boca bila je zvijezda plaže. Svi su se borili za gutljaj. Gutljaj, ne gutljaje.
Jedan gutljaj – cijeli svemir
Kad bi se boca počela odleđivati, unutar nje bi se stvorila tajanstvena mješavina: kombinacija leda (voda koja se ne može piti, a koje uvijek ima više od otopljene) i hladne vode koje nikad nije bilo dovoljno. Dijelilo se to pažljivo, kao da je riječ o nekom eliksiru:
“Ajde samo mrvicu.”
“Nemoj puno, ostavi i drugima.”
“E, ti si popio više!”
Ta boca bila je dokaz da je hladnoća luksuz. I da luksuz ne mora biti skup.
Zaleđena boca bila je valuta. Ako si je imao, imao si moć. Mogao si kupiti društvo, prijateljstvo, ljubaznost. Mogao si postati heroj dana.
Danas imamo mini frižidere. A tada smo imali magiju.
Danas na plažama sve vrvi tehnološkim čudima. Prijenosni hladnjaci, prijenosni ventilatori, čak i pametne boce koje prate unos vode.
Ali nijedna od njih nema ono što je imala ona stara zaleđena boca:
- Zvuk leda koji puca
- Hladne kapljice koje cure niz plastiku
- Osjećaj da se svi okupljaju oko iste stvari
Jednostavnost koja se više ne može kupiti
Možemo kupiti sve, ali nikad više nećemo imati onu pravu magiju djetinjstva, kad je zaleđena boca bila najvažnija stvar koju nosimo na plažu. I uvijek je išla sjajno uz paštetu i malo kruha.
