Kad je klima bila “otvori prozor” a prtljažnik filozofski problem.
Ništa ne simbolizira ljeto naših roditelja i njihovu nesalomljivu volju za odmorom kao – Peglica. Taj kvadratni heroj jugoslavenskih i post-jugoslavenskih cesta, automobil koji je izgledao kao da je nastao rukom djeteta koje je tek otkrilo ravnalo, odvozio je neke od najromantičnijih, najnapetijih i najkomičnijih ljetnih putovanja ikad.
Ako bismo danas pokušali ponoviti taj pothvat, završili bismo na TikToku s naslovom “četiri odrasle osobe i pas pokušali ući u automobil veličine tostera”. Ali tada, baš tada, bilo je normalno ugurati pola kuće u malecki auto. Peglica je učila generacije istoj lekciji: minimalizam nije izbor – nego arhitektura.
Kad se sic zalijepio za noge, znao si da ljeto počinje
Peglica nije imala klimu. Imala je samo prozore, koji su služili i kao ventilacija, i kao komunikacijski kanal prema vozaču drugog automobila, i kao improvizirani hladnjak za noge. A sjedala presvučena skajem grijala su se brže od tave za palačinke u subotnje jutro.
Svi se sjećamo tog osjećaja: sjedneš, ustaneš i shvatiš da si zapravo ostavio dio svoje kože na plastici. Ali nikome nije palo na pamet da se žali. Ljeto nije ljeto ako nisi bar jednom zajaukao: “Ajme, peće, peće!”
I onda, tu je legendarno pakiranje. Peglica je imala prtljažnik koji je mogao pojesti točno… dva ručnika i eventualno nadati se još jednoj japanki. Zato su roditelji razvili logističke sposobnosti na razini NASA-e.
Dva šlaufa, madrac, šator, škrinja od stiropora, luftić, patkica na napuhavanje, deke, kuhalo, dva jastuka, pola kuhinje i dijete koje je sjedilo na krilu – sve je to čudesno stalo. Ne u auto, nego na krov (osim djeteta, naravno 🙂 ). Peglica je tada izgledala kao pokretno brdo osobnih stvari koje se drže zajedno čistom nadom, konopcem i optimizmom.
Kako je putovanje trajalo duže od same godine
Danas Google kaže: “Put do mora – 2 sata i 45 minuta.”
Peglica kaže: “Vidimo se sutra.”
Brzina od 90 km/h bila je teorijska mogućnost, a 70 km/h filozofsko stanje.
Tadašnji putopis išao je ovako:
- 10 minuta vožnje
- 20 minuta pauze jer se auto pregrijao
- 15 minuta vožnje
- 30 minuta puhanja u motor
- Još 2 sata čekanja da prođe kolona kod mosta
- Zatim pauza za sendviče s “posebnom” i odstajalu Cedevitu
I napokon – prvi pogled na more!
Onaj trenutak kad bi se more ukazalo iza okuke bio je religijsko iskustvo. Djeca su vrištala, roditelji su se smijali, čak je i Peglica zvučala ponosnije, kao da kaže: “Eto, dovela sam vas. Nisam eksplodirala. Još.”
Peglica je bila više od automobila. Bila je simbol vremena u kojem su ljudi bili spremni na sve da pobjegnu do tirkizne vode. Simbol zajedništva, avanture i apsolutne jednostavnosti. A tko je tada ljetovao s Peglicom – nosi tu titulu do kraja života.
