Dugo smo tragali za autorima čiji radovi ne bi prikazali fjaku kao nekakvu prizemnu radnju ili kopiju susjednog dolce far niente stila života. Autori koje tražimo bi trebali pružiti vama, publici, mogućnost da zaista fjaku i osjetite kroz njihove radove.

Među prvima nam je na pamet pao Tomislav Marcijuš – nagrađivani fotograf i vizualni umjetnik; storyteller čiji rad odiše tišinom, melankolijom i onim nedokučivim slojem stvarnosti koji se ne vidi, nego nasluti, a uz sve to njegovi radovi uvijek sadrže wow komponentu i/ili nešto neočekivano. Njegove fotografije i umjetnost otvaraju prostor između vremena i sjećanja, sadašnjosti i nečega što je moglo biti. Uočili smo ga zahvaljujući njegovim AI djelima koji prikazuju bazene (vidi IG post ispod). Ti radovi predstavljaju jasan iskorak prema digitalnim kolažima i umjetnosti nastaloj uz pomoć umjetne inteligencije, pretvarajući se u digitalnu poeziju.

Tomislav je rođen i odrastao u istočnoj Slavoniji, a iskustvo života na rubu urbanog i ruralnog svijeta snažno se upisalo u njegov senzibilitet. U svojim radovima, bilo da dokumentira vjenčanja diljem Europe ili stvara introspektivne serije pod utjecajem Tarkovskog, Matissea i Wong Kar Waija – uvijek traži ono vječno i univerzalno: tišinu, nostalgiju i ljepotu koja se skriva u svakodnevnom.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Tomislav Marcijuš (@tomislavmarcijus)

Tvoja djela balansiraju između dokumentarnog i nadrealnog. Kako pristupaš kreiranju slike kada koristiš umjetnu inteligenciju – više kao režiser, slikar ili sanjar?

Tomislav: Kada upotrebljavam umjetnu inteligenciju, pristupam radu promišljeno i uvijek s nečim što me inspiriralo u stvarnosti – s unaprijed zamišljenom atmosferom, estetikom i kompozicijskom logikom. Kroz tekstualni prompt vodim proces precizno, razrađujući sve detalje: od boje, svjetla i predmeta do tehničkih aspekata prikaza. Rekao bih više režiserski.

Često su AI radovi temeljeni na mojim vlastitim fotografijama – tako umjetna inteligencija postaje alat za reinterpretaciju ili proširenje osobnog vizualnog arhiva, a ne zamjena za stvarnost. Taj balans između dokumentarnog i zamišljenog omogućuje mi da ostanem vjeran svojem jeziku, ali da otvorim prostor za ono što se ne može uhvatiti kamerom – nešto između sjećanja i slike, a što se ipak može potencijalno kreirati.

Meduza u čipki postala je simbol ove serije – zašto baš ona? Što ti ona predstavlja?

Tomislav: Meduza mi je oduvijek bila jedno od najfascinantnijih bića – zbog svoje ljepote, ali i „besmrtnosti“ odnosno, života meduze Turritopsis dohrnii. Za mene predstavlja promjene, preobrazbe povratka i preživljavanja, a to snažno rezonira s temama mojih radova. Također, prema Jungovoj teoriji, meduza se može tumačiti kao arhetip sjene – ono što nas plaši, ali suočavanje s njom dovodi do transformacije ega i unutarnjeg rasta. Za kreativce to je često posebno izazovno.

Čipka, s druge strane, dolazi iz mojeg osobnog vizualnog svijeta – iz odrastanja u Baranji. Prisutna je svugdje. Ona predstavlja rad, ali i naslijeđe. Spoj ta dva elementa postao je način na koji povezujem unutarnji pejzaž s vanjskim, simbolički nastavljajući dijalog između Baranje i Jadrana – odnosa koji istražujem kroz svoje osobne fotografske projekte.

Kako ti kao fotograf vidiš ulogu autorskog potpisa u AI generiranim djelima? Gdje prestaje alat, a počinje umjetnost?

Tomislav: Za mene je AI trenutačno ponajprije alat – sredstvo koje mi omogućuje vizualno istraživanje ili proširenje ideja koje već nosim iz vlastitog fotografskog rada. Ne vidim ga baš kao samostalnu umjetnost, nego kao produžetak procesa koji već postoji: kombinaciju memorije, arhive i imaginacije.

Međutim, ako autor promišljeno stoji iza onoga što kreira, ako ulazi s osobnim konceptom, jezikom i iskustvom – onda to može prerasti u umjetnost. Posebno kada se AI koristi u kombinaciji s vlastitim radovima koje si stvarao godinama. AI bez tvog djelovanja nije ništa.

Ipak, mislim da još nismo dovoljno precizirali granice tog odnosa: što je interpretacija, a što autorstvo? To je proces koji se još nekako razvija.

U ovom projektu spojio si dvije naizgled suprotne dimenzije – tehnologiju i baštinu. Kakav odnos imaš prema tradiciji uopće, i može li AI biti njezin suvremeni čuvar?

Tomislav: Volim bilježiti tradicionalne motive fotografijom jer vjerujem da su oni temelj svega što danas živimo i stvaramo. Tradicija mi nije nešto što treba zadržati nepromijenjeno, već prostor koji možemo čuvati, reinterpretirati i iznova oživljavati.

Vjerujem da umjetna inteligencija može postati njezin suvremeni čuvar – ne tako da zamijeni iskustvo, već da ga proširi. AI nam omogućuje da kroz nove medije oblikujemo i možda iz toga stvorimo nešto novo – nešto što je istovremeno osobno i kolektivno.

Tvoja estetika ima melankoličnu tišinu. Kako bi opisao svoj unutarnji pejzaž iz kojeg nastaje ovo što radimo sad – u vremenu koje je tako glasno? Kakav si privatno?

Tomislav: Glasan ha-ha-ha. I to mi često kažu i onda se uvijek trudim biti tiši. Ali nije stvar u tome da je takvo ponašanje pokušaj da sakrijem nešto unutarnje. Ne razgovaram o svemu sa svima, ali zato to ostavim u fotografiji, u kadru, u atmosferi. Život koji me oblikovao ostavio je tu neku dozu melankolije i nostalgije i to se osjeti u svakom radu, što god fotografirao ili kreirao. Mislim da od toga ne možeš pobjeći, a i ne trebaš. O tome najbolje govore moji privatni fotografski projekti.

Što za tebe znači more?

Tomislav: More je za mene prostor djetinjstva, bijega i povratka. To je površina koja nosi sjećanja na obitelj, na mirise ljeta, tišinu. Sve se mijenja, osim mora – ono uvijek ostaje isto.

Kako bi objasnio fjaku?

Tomislav: Za mene je to stanje uma – želja ni za ničim i prepuštanje trenutku od kojeg ništa ne tražiš.