Anita Krmek arhitektica je i suvlasnica zagrebačkog ateljea Salon33, ali i autorica slikarskih djela u kojima prikazuje ono što se riječima često ne da objasniti – svjetlost, tišinu, prisutnost. Iako joj je arhitektura primarno zanimanje, Anita svoje slobodno vrijeme posvećuje uljima na platnu, njegujući slikarski izraz kao osobni prostor kontemplacije i slobode.

Zahvaljujući projektu Salona33 imena Casa Cava – dojmljivoj adaptaciji kamene kuće, koja nas je osvojila svojom promišljenom tišinom i poštovanjem prostora, istražujući i diveći se arhitektonskom remek-djelu, stigli smo i do Anitina Instagram profila – i uljuljuškali se u njezin likovni izričaj. Godinu dana kasnije u Muzeju fjake Anita je predstavila dva rada – jedan inspiriran sjećanjem na ljetnu šibensku terasu, drugi je prizor djevojke uronjene u more.

S Anitom smo razgovarali o slikarstvu, balansu između dvaju kreativnih svjetova i vlastitoj definiciji fjake.

Arhitektura ti je svakodnevica, a slikarstvo osobni prostor izražavanja. Kako izgleda taj prijelaz – od tlocrta do kista, od CAD-a do papira? 

Anita: Arhitektura je u odnosu na slikarstvo tvrda: ruka radi isti pokret na mišu, u radu s programom bitna je točnost, a greške nose posljedice. Još uvijek sam u procesu otpuštanja pred platnom, otpuštam pravila, učim da ne treba sve zatvoriti u čvrste linije i otkrivam ljepotu u greškama.

Tvoja scena iz Šibenika priziva jedno ljeto, jednu terasu, jedan pogled. Što ti je ostalo kao uspomena na taj trenutak? 

Anita: Bio je to trenutak lakoće, u kojem te nije briga za jučer i sutra, gdje te ispunjava prisutnost drugih ljudi koji te toliko dobro poznaju da znaš da nikad neće otići iz tvoga života.

Slika djevojke uronjene u more nosi gotovo bestjelesnu svjetlost. Što si željela zabilježiti tim prizorom – osjećaj, pokret, nešto treće? 

Anita: Osjećaj nesputanosti tijela bio je onaj prvi razlog zbog kojeg sam posegnula za motivom. Slikajući, razmišljala sam o temama mraka/straha/dubine nasuprot svjetlosti/nadi/motivaciji. U tim trenucima ni sama ne znam kakav će biti rezultat i koji će osjećaji u gledateljima „pobijediti“.

S tehničke strane izazov mi je bio igrati se refleksijom vode i pokušati dobiti prostor na slici koji je oblikovan samo svjetlom.

Fjaka je ovdje tema – ali i stanje duha. Kako je ti doživljavaš? Ulazi li i u tvoju arhitekturu, možda u način na koji zamišljaš prostor? 

Anita: Fjaka mi prije svega daje balans, iako je trebalo vremena da shvatim da ponekad napraviš puno više za sebe ako ne napraviš ništa. Projektirajući prostor, svakako nastojim omogućiti korisniku da u njemu živi svoju fjaku.

Imaš li svoje mjesto mira – fizičko ili zamišljeno – gdje si najviše ti? 

Anita: Moje mjesto mira zapravo je radnja, pokret.  Hodanje prirodom najbolje filtrira moje misli, odbacuje nebitno i fokusira me na ostvarivanje sebe.